Povodom Međunarodnog dana dobročinstva donosimo priču o velikim i malim gestama, svakodnevnoj solidarnosti i pitanju koje vrijedi postaviti: što zapravo znači činiti dobro?
Piše: L.M. (24)
Kad sam krenula razmišljati o Međunarodnom danu dobročinstva i o tome što bih o njemu mogla napisati, prva misao bila mi je: imam li ja uopće neko iskustvo dobročinstva? Nemam neku veliku humanitarnu priču. Nisam godinama volontirala u humanitarnoj organizaciji niti sudjelovala u nekoj velikoj akciji koja je nekome promijenila život. Barem sam tako mislila.
Onda sam se počela prisjećati nekih sasvim običnih stvari. U osnovnoj školi imali smo akcije čišćenja škole. Jedan vikend u proljeće došli bismo skupljati smeće i lišće, micati grane, bojiti i uređivati školu. Nije mi tada palo na pamet da „dajem svoje vrijeme zajednici“. Došla sam čistiti školu jer smo to radili svi zajedno. Kasnije sam volontirala na događanjima, a bila sam i članica ESN-a (Erasmus Student Network), međunarodne studentske organizacije koja pomaže studentima na razmjeni da se snađu i povežu u novoj sredini. Kao dio event tima organizirala sam događanja na kojima su se međunarodni studenti mogli upoznati i družiti. Ni to nisam doživljavala kao pomaganje. Bilo mi je zabavno. Ali danas razmišljam malo drugačije o tome koliko nekome tko je sam došao u nepoznatu zemlju može značiti prostor u kojem će upoznati prve prijatelje i osjetiti da negdje pripada.
I onda su tu još manje stvari, one o kojima gotovo nikad ne razmišljamo. Kod nas doma odjeća i obuća koju više ne nosimo ne završi automatski u smeću. Ako znamo nekoga kome treba, proslijedimo je. Ako ne, odnesemo je u Caritas kako bi došla do ljudi kojima je potrebna. Moja mama godinama donira tijekom televizijskih humanitarnih akcija, često zapravo u ime cijelog našeg kućanstva. A jedan sasvim drugačiji oblik pomaganja često vidim kod svog tate, posebno kroz njegov odnos prema ljudima u našem susjedstvu. Nakon jedne velike oluje susjedima se srušilo puno stabala. Moj tata i još nekoliko susjeda uzeli su pile i drugi alat, okupili se i otišli zajedno čistiti, rezati grane i pomagati ljudima oko kuće. Nitko nije organizirao humanitarnu akciju. Nije bilo prijava za volontiranje. Nije bilo objave na društvenim mrežama. Netko je trebao pomoć. Drugi su mogli pomoći. I to su napravili.
I tu sam zapravo zastala. Ako sve ovo nikada nisam doživljavala kao dobročinstvo, što onda za mene uopće znači činiti dobro?
Možda upravo zato postoji dan poput današnjeg. Međunarodni dan dobročinstva obilježava se 5. rujna kako bi se podigla svijest o važnosti dobročinstva, filantropije, volontiranja i solidarnosti te potaknulo ljude i organizacije da se uključe u pomaganje drugima. Kad to pročitam, zanimljivo mi je koliko je ideja ovog dana istovremeno velika i sasvim svakodnevna. Podsjeća nas na velike društvene probleme poput siromaštva, nejednakosti i društvene isključenosti, ali i na to da svatko od nas može na neki način doprinijeti. Ponekad jednostavno tako da odlučimo dati nešto svoje. Novac. Vrijeme. Znanje. Stvari koje nam više nisu potrebne. Nekoliko sati rada. Ili jednostavno dvije ruke više kada ih netko treba. Naravno, pomoć susjedu nakon oluje nije isto što i organizirani humanitarni rad. Ali možda upravo taj jednostavan impuls da prepoznamo da je nekome potrebna podrška i odlučimo nešto poduzeti stoji iza puno većih i dugoročnijih promjena.
U LET-u tu ideju već više od 20 godina pretvaramo u konkretan rad sa zajednicom. Za nas humanitarnost nije samo jednokratna pomoć, nego kontinuirana prisutnost tamo gdje je podrška potrebna. Ponekad to znači izaći na teren i približiti zdravstvene i socijalne usluge ljudima koji do njih teže dolaze, kao što to radimo kroz programe smanjenja štete. Ponekad znači pružiti psihosocijalnu ili pravnu podršku samohranom roditelju, organizirati grupu podrške ili radionicu, pomoći nekome da se informira o svojim pravima ili učiniti korisne informacije dostupnima onima kojima su potrebne. A ponekad znači raditi s mladima, educirati, prevenirati rizična ponašanja i otvarati teme o kojima se u društvu možda još uvijek premalo govori. Kroz sve te različite aktivnosti cilj je zapravo sličan: poboljšati kvalitetu života ljudi i smanjiti zdravstvenu i socijalnu isključenost.
I više od 20 godina takvog rada samo potvrđuje ono od čega je krenula i ova priča: pomaganje nema samo jedan oblik. Mijenja se ovisno o ljudima, okolnostima i onome što je u tom trenutku potrebno. Nekad je to razgovor, nekad informacija, nekad konkretna podrška, a nekad dugotrajan rad na stvaranju boljih uvjeta za cijelu zajednicu. Važno je prepoznati potrebu, saslušati i pružiti ono što nekome zaista može pomoći.
Možda je baš zato danas dobra prilika da se vratimo onom pitanju s početka: što za nas zapravo znači činiti dobro? Dok sam razmišljala o vlastitim iskustvima, shvatila sam da odgovor ne moramo uvijek tražiti u velikim gestama. Ponekad se krije u stvarima koje već radimo, u vremenu koje dajemo, ljudima kojima pomažemo i trenucima u kojima odlučimo ne ostati po strani.
Možda je dobročinstvo, na kraju, zaista puno bliže nego što mislimo.