Piše: Lana (24)
Kad čujete za Europski tjedan mobilnosti, vjerojatno prvo pomislite na bicikle, pješačke zone i putovanja bez granica. No, ovogodišnja tema je „Mobilnost za sve“, što nas tjera da se zapitamo – mislimo li doista na sve i što se događa kada u tu priču uključimo nevidljivi invaliditet?
Moja najbolja prijateljica Dorotea savršeno utjelovljuje oba svijeta. Upoznale smo se studirajući vani, no dok je za mene to bilo jednostavno, Dorotea svakodnevno navigira kroz prostor s multiplom sklerozom, putuje i živi u inozemstvu.
Cijeli video intervju i Doroteinu priču možete pogledati na našem Facebooku i Instagramu, a u nastavku pročitajte ključne i najdojmljivije dijelove našeg razgovora o tome kako Zagreb (ne)funkcionira iz njezine perspektive.
Sloboda koja zahtijeva detaljno planiranje
Pitanje: Za mlade ljude mobilnost uglavnom znači studiranje, rad i slobodno putovanje izvan matične države. Koliko se tvoja definicija te slobode razlikuje od one iz službenih brošura, s obzirom na to da tvoje kretanje zahtijeva puno više planiranja?
Dorotea: Za mene mobilnost znači isto što i za većinu mladih – slobodu da studiram, radim, putujem i živim gdje želim. Razlika je u tome što ja neke stvari ne mogu raditi baš toliko spontano. Kad idem negdje novo, moram unaprijed provjeriti kakav je prijevoz, koliko ću hodati, kakav je prostor i kako ću se tamo snaći. Nekome je to možda samo dio dana, dok ja o tome moram razmišljati prije nego što uopće krenem.
Izazov selidbe s nepredvidivom bolesti
Pitanje: Sam proces selidbe, pakiranja i putovanja u inozemstvo nije lagan ni za koga. Što je tebi u tom koraku bilo najteže, znajući da tvoja bolest i njezina nepredvidivost u svakom trenutku putuju s tobom?
Dorotea: Mislim da mi je najteže bilo to što ne mogu uvijek unaprijed znati kako ću se osjećati taj dan. Uz svu standardnu organizaciju selidbe, moram ostaviti prostora da se plan jednostavno mora promijeniti. Sama selidba je fizički zahtjevna – puno hodanja, nošenja stvari, stepenica i snalaženja u nepoznatom prostoru može me puno više iscrpiti nego što bi netko očekivao. Zato moram biti spremna prilagoditi plan kad treba.
Kaos na zagrebačkim pločnicima: Romobili, rupe i nesigurnost
Pitanje: Multipla skleroza je nevidljiv invaliditet i ti u javnom prostoru izgledaš kao i svaka druga djevojka svojih godina. Što ti u svakodnevnoj šetnji gradom najviše otežava kretanje i narušava osjećaj sigurnosti, a što mi bez poteškoća uopće ne primjećujemo?
Dorotea: Najviše mi otežavaju stvari koje su drugima često neprimjetne – neravni pločnici, stepenice, gužva i razne prepreke na putu. Kad sam umornija ili imam problema s ravnotežom, ono preko čega bi netko drugi samo prošao, meni može biti stvaran problem. Posebno mi je teško kad ne mogu unaprijed vidjeti što me čeka. Netko ostavi romobil na pločniku, ljudi naglo stanu ili se pojavi neka prepreka, a ja to zbog slabijeg vida ne mogu uvijek na vrijeme primijetiti. Nije problem uvijek jedna velika prepreka, nego kad se više takvih sitnica nakupi.
Pitanje: Obje smo živjele u Belgiji gdje su pješačke zone vikendom strogo zatvorene čak i za bicikle. U Zagrebu su bicikli i romobili popularni, ali zbog nedostatka staza često jure među pješacima. Koliko tebi taj kaos u pješačkim zonama stvara dodatnu nesigurnost?
Dorotea: Stvara mi dosta dodatne nesigurnosti, pogotovo zato što mi je vid jako slab i ne mogu uvijek na vrijeme primijetiti bicikl ili romobil koji mi dolazi ususret ili iza leđa. Ako se kreće brzo, često ga primijetim tek kad mi je već blizu. Jednostavno nemam isti osjećaj sigurnosti kao netko tko sve oko sebe može normalno vidjeti.
Pouka iz Edinburgha: “Nije svaki invaliditet vidljiv”
Pitanje: Sjećaš se našeg zajedničkog puta u Edinburgh. Taj grad je infrastrukturno vrlo zahtjevan zbog brda i skliskog kamenja, ali nas je u autobusu dočekala naljepnica: „Nije svaki invaliditet vidljiv – ova mjesta namijenjena su i njima“. S druge strane, u Zagrebu imamo niskopodne tramvaje, no na terenu nas i dalje dočekuju neravni pločnici na Ilici i goleme rupe između tramvaja i platforme. Je li ti ta naljepnica u Škotskoj donijela olakšanje?
Dorotea: Da, iskreno mi je značila. Bilo mi je lijepo vidjeti da se misli i na ljude čije se poteškoće ne vide odmah. Mislim da bi takve poruke imale smisla i kod nas. Možda djeluju kao mala stvar, ali mogu ljudima skrenuti pažnju na nešto o čemu inače uopće ne razmišljaju.
Pitanje: Što je ono najvažnije što Zagrebu, iz tvoje perspektive, trenutno najviše nedostaje da bi doista bio pristupačan?
Dorotea: Mislim da Zagrebu najviše nedostaje da se o pristupačnosti razmišlja od početka, a ne tek naknadno. Možeš imati niskopodne tramvaje i modernu infrastrukturu, ali ako do tramvaja moraš doći preko neravnog pločnika ili postoji velika rupa između stanice i tramvaja, taj jedan dio ti može napraviti veliki problem. Meni pristupačan grad nije samo onaj koji ima moderan prijevoz, nego onaj u kojem stvarno mogu sigurno i samostalno doći od točke A do točke B.
Pritisak okoline u tramvaju: “Uvijek se osjeti pritisak da moraš opravdati zašto sjediš”
Pitanje: U našem društvu postoji prešutno pravilo da se u tramvaju ne sjedi ako si mlad. Koliko je zapravo mentalno iscrpljujuće kada u javnom prijevozu moraš vagati između vlastite fizičke potrebe za odmorom i tog nevidljivog pritiska okoline?
Dorotea: Da, dosta je iscrpljujuće. Već sam bezbroj puta doživjela da netko nešto komentira zato što sjedim, pogotovo u punom autobusu ili tramvaju. Čak i kad sjednem na mjesto predviđeno za osobe s invaliditetom ili starije, uvijek se nekako osjeti taj pritisak da moraš opravdati zašto sjediš. Baš mi se to opet dogodilo neki dan. Ušla sam u autobus, nisam praktički ništa vidjela, bilo je dosta ljudi i sjela sam na to mjesto jer sam se htjela maknuti iz prolaza i ne morati se stalno micati dok ljudi prolaze. I onda kad netko nešto komentira, bude ti glupo jer znaš zašto si sjela, ali svejedno ispadne kao da moraš objašnjavati.
Skriveni spas za putovanja: Zašto Hrvatska ignorira Sunflower Lanyard?
Pitanje: Često letiš na relaciji Zagreb – Belgija zbog liječenja. Nedavno smo otkrile Sunflower Lanyard – traku sa suncokretima koju stotine europskih aerodroma koriste kako bi diskretno signalizirali nevidljivi invaliditet. Kod nas su taj program uvele manje zračne luke (Osijek, Zadar), ali naši najveći aerodromi to još nemaju, a javnost uopće ne zna da taj simbol postoji. Kako komentiraš to da ti, koja stalno putuješ, nisi ni znala za to dok ti ja nisam pokazala?
Dorotea: Iskreno, meni je baš nevjerojatno da nisam znala za to. Toliko često putujem avionom i stvarno bi mi takva stvar mogla biti korisna. Da postoji na našim aerodromima, definitivno bih ga koristila. Pogotovo zato što mi se nekad može dogoditi da se malo sporije snađem, da ne primijetim nešto na vrijeme ili da zadržim red jer jednostavno nisam vidjela što se događa ispred mene. Mislim da bi mi bilo puno lakše kad bi ljudi oko mene znali da postoji razlog za to.
Poruka javnosti: Ostavite prostora za ono što se ne vidi
Pitanje: Što bi iz svoje perspektive poručila ljudima koji prebrzo donose zaključke samo na temelju nečijih godina i što bi zapravo voljela da javnost općenito počne više uzimati u obzir kada je u pitanju nevidljivi invaliditet?
Dorotea: Mislim da se ponekad, kad vide mladu osobu, jednostavno ne pomisli da bi joj moglo biti teško stajati ili hodati. Ako sjednem u tramvaju, a netko drugi stoji, možda će nekome izgledati kao da sam sjela bez razloga, jer se moj invaliditet ne vidi. Meni je upravo to najteže kod nevidljivog invaliditeta. Ono što izvana izgleda kao sasvim obična situacija meni ponekad nije tako jednostavno.
Mobilnost za sve počinje međusobnim razumijevanjem
Doroteina priča na najljepši način povezuje srž ovogodišnjeg Tjedna mobilnosti – „Mobilnost za sve“ i međugeneracijsku solidarnost. Njezin nam primjer pokazuje da mobilnost nije samo tehničko pitanje pristupačnih rampi i niskopodnih vozila, već i pitanje empatije koju pokazujemo jedni prema drugima u svakodnevnom životu.
Kada kao društvo otvorimo prostor za razumijevanje onih čije prepreke nisu vidljive na prvi pogled, stvaramo grad koji je uistinu otvoren za sve generacije. Solidarnost u javnom prostoru – bilo da je riječ o strpljenju u autobusu, ostavljanju slobodnog prolaza na pločniku ili uvođenju jednostavnih simbola poput Sunflower Lanyard vrpce – mali je korak za pojedinca, ali golem pomak prema uključivom društvu u kojem nitko nije izostavljen.