Tehnologija svake godine napreduje i time je sve više ljudi opsjednuto mobitelima, raznim aplikacijama, društvenim mrežama… Tehnološki napredak najviše utječe na djecu. Njima su mobiteli i društvene mreže način izražavanja, bijeg od stvarnosti i napornih roditelja, mjesto gdje se osjećaju samopouzdaniji i slobodniji nego u stvarnosti, mogu reći što god požele, slušati glazbu gdje god i kad god to požele. Zbog toga mnoga djeca postaju nasilni i teroriziraju druge putem Interneta i društvenih mreža, a druga djeca postaju žrtve virtualnog zlostavljanja svojih vršnjaka.
Mnogi tinejdžeri otvoreno su progovorili o svojim iskustvima sa virtualnim nasiljem. Neki su bili prijatelji nasilnika ili žrtve, neki su sami bili žrtve, a drugi počinitelji. Jedna mlada Njemica javno je ispričala kako je maltretirala novopridošlu curu iz svoga razreda. Imala je samo 13 kada je vidjela pridošlicu kao prijetnju njenom socijalnom statusu. Bojala se kako će joj ona oduzeti sve prijatelje i nju spustiti niže na socijalnoj ljestvici. Kap koja je prelila čašu bio je izgovor djevojke. Pošto je došla iz drugog kraja države, imala je drugačiji izgovor te je tako iživcirala mladu Njemicu i natjerala ju da učini ono što joj je najviše naškodilo. Prema priči, na roditeljskom se sastanku od mame žrtve saznalo kako je djevojka zlostavljana prijetećim SMS porukama od kolegice iz razreda. Mlada napadačica nije imala pojma koliko je povrijedila svoju žrtvu te je bila suspendirana na mjesec dana iz škole, a kod kuće je imala još veću kaznu što ju je naučilo da nikada više ne učini slično. Jedna djevojka za istu je njemačku web stranicu napisala svoja iskustva kao napadača. Od malena je maltretirala druge putem društvenih mreža. Na Instagramu je gledala različite fotografije i one koje joj se nisu svidjele, iskreno, ali bezobrazno je izjavila svoje mišljenje. Ispričala je kako joj je bilo lakše vrijeđati druge skrivajući se iza lažnog imena. U školi bi joj profesori prigovorili ili ju kaznili, a na društvenim mrežama se osjećala sigurno da joj nitko ne može ništa. Sa 16 počela je i po ostalim društvenim mrežama vrijeđati ostale korisnike, a ponekad i svoje poznanike jer su joj išli na živce, bili su dosadni i naporni ili je jednostavno bila ljubomorna na njih. Počela je širiti glasine o drugima, pogotovo o svojem bivšem dečku. On dok su bili zajedno nije imao pojma za njenu drugu stranu osobnosti, no kada su prekinuli i sam je osjetio kako je to biti maltretiran. Na njenoj listi ljudi koje želi povrijediti našla se i djevojka iz paralelnog razreda koja je uvijek imala najskuplju odjeću te je tako o njoj proširila glasinu na društvenim mrežama kako zbog svojeg financijskog stanja dobiva bolje ocjene od ostatka učenika. Sve je prestalo kada se zaposlila kao blagajnica u jednom dućanu i jedan od kupaca bio je žrtva njenog terora. Bilo joj je neugodno da ju ne prepozna i kaže njenom šefu za sve stvari koje je rekla o drugima na Internetu. Polako je došla pameti i shvatila što je učinila te se primirila i prestala je vrijeđati druge na društvenim mrežama. Izbrisala je sve svoje korisničke račune na društvenim mrežama i okrenula je novu stranicu u životu. Još dan danas se boji kako ona sama ne bi postala žrtva nekoga kao što je ona sama bila, a još veći joj strah zadaje mogućnost da njezina obitelj sazna što je sve učinila.
S druge strane, kao žrtva virtualnog zlostavljanja, oglasila se jedna mlada studentica kojoj je školovanje bilo noćna mora. Prve 4 godine bile su poput sna, no sredinom 4. godine osnovne škole omogućila joj se prilika da zbog svojih vještina i znanja preskoči razred. Kao novopridošlica osjećala se izostavljenom zato što je bila najmlađa od svih. To je već privuklo pažnju mnogih iz njenog novog razreda. Kada je na prvom ispitu dobila najvišu ocjenu sa rezultatom koji je primorao ostale da se zaštite. Riješivši test bez pogreške, postala je prijetnja ostatku razreda te tako i njihova meta u stvarnosti i u virtualnom svijetu. Bila je fizički zlostavljana zbog incidenta na satu biologije. U knjizi se nalazila slika devetogodišnjakinje potpuno nage jer se učilo o dijelovima tijela, a pošto je jedina imala 9 godina i bila je sasvim nova, svaki puta kad im se prohtjelo ostatak razreda bi u udarao. Učitelji nisu ništa zamijetili i nitko joj nije mogao pomoći. Osim toga bila je zlostavljana i na društvenim mrežama. Ružnih i bezobraznih komentara o njoj bilo je svugdje. Ispod svake slike koja je bila podrugljiva i namijenjena njoj, u komentarima su se nalazile uvrede. Prozivali su je svakakvim imenima. Osjećala se usamljenom i bespomoćnom. Cijelu srednju školu propatila je čekajući dan kada će se sve promijeniti. Položivši maturu i upisavši željeni fakultet, mlada se djevojka počela nadati kako je napokon došao njen trenutak i da će se na fakultetu sve promijeniti. Osobno se i meni dogodilo slično, ali maje ekstremno. U 5. razredu počele su se koristiti društvene mreže poput Vibera i WhatsAppa. Tada je kod nas bio Viber u modi i imali smo razrednu da si možemo slati zadaće i neke obavijesti. Preko ljeta nisam koristila društvene mreže jer sam se htjela odmoriti od svega. Nabijali su mi do 300 poruka na dan, a meni se sve to nije dalo čitati. Kada sam došla kući sa ljetovanja, odlučila sam pročitati te poruke i primijetila sam da su sve o meni. Zvali su me pogrdnim nazivima poput štreberica, glupača, ali i pogrdnijim, neprimjerenim imenima. Primijetila sam da se među komentarima pojavilo i ime moje tadašnje najbolje prijateljice. Ona me je, dok sam ja bila kod nje na ljetovanju, kada mene nije bilo u blizini, također vrijeđala znajući da ne čitam poruke. Toga se dana, kada sam shvatila što sve moji razredni kolege misle o meni, na televiziji emitirao američki film Cyberbully kojeg sam pogledala zajedno s mamom. Pogledavši film shvatila sam kako ima i gorih situacija od moje te sam odlučila ignorirati njihova vrijeđanja. Time sam im dala do znanja da me to ne dira i polako se situacija primirila. U 8. razredu je situacija postala gora kada su me počeli vrijeđati zbog moga prezimena. Pošto smo učili na povijesti o Drugom svjetskom ratu i Domovinskom ratu, primijetili su kako je moje prezime isto prezimenu jednog od ratnih zločinaca te su me zbog toga konstantno vrijeđali. Profesor iz povijesti je znao za to, s obzirom na to da su me vrijeđali tijekom sata povijesti, no on je meni i mojoj mami konstantno govorio da on tu ne može ništa i da se nada da će ih ta faza proći. Na oproštajnoj zabavi na kraju 8. razreda profesor mi se još jednom ispričao za sve uvrede tijekom njegova sata i kako mu je žao što ništa nije mogao učiniti. S obzirom da sam se već suočila sa maltretiranjem svojih vršnjaka, nije me to puno diralo jer sam znala kako nikoga od njih neću više vidjeti jer sam namjeravala upisati gimnaziju za koju sam znala da nitko od njih neće upisati. Sada kada prolazim gradom jedva da ikoga od njih sretnem i u srednjoj mi je školi puno bolje. Saznala sam kako je još mnogo cura iz mojeg sadašnjeg razreda prošlo kroz sličnu stvar u osnovnoj školi i time saznanjem jednostavno nastavila sa svojim životom, nadajući se kako nikad više neću naći u takvoj situaciji.
Internet je danas mjesto za zabavu, ali i mjesto kojega se neki boje. Jedni se zabavljaju maltretirajući druge putem društvenih mreža, a drugi se boje koristiti društvenim mrežama kako ih se ne bi maltretiralo kao njihove prijatelje ili kako više ne bi prolazili kroz isti pakao glasina i uvreda. U virtualnom svijetu moramo se ponašati uljudno i pristojno kao i u stvarnom svijetu jer tako nitko od nas neće vrijeđati ili biti povrijeđen.
#cyberbullying_out #stopcyberbullying