Piše: L.M. (24)
Odrastali smo slušajući da je budućnost u našim rukama. Da imamo pravo na mišljenje, pravo na glas i pravo na bolji život. Učili smo o demokraciji, ljudskim pravima, miru i jednakosti. Sve je to zvučalo prilično jednostavno, barem dok je bilo zapisano u udžbeniku. A onda smo odrasli. I shvatili da stvarnost baš i ne prati školski kurikulum.
Danas, u 2026. godini, dovoljno je otvoriti Instagram ili TikTok i u pet minuta proći put od smiješnog videa s mačkom do vijesti o ratu, prosvjedima ili novoj globalnoj krizi. I onda samo nastaviš scrollati. Jer što drugo? Nekad se stvarno zapitam jesmo li, uz sav tehnološki i društveni napredak, zapravo išta naučili. Već više od 80 godina imamo Ujedinjene narode, međunarodne sporazume i deklaracije koje govore o miru, ljudskim pravima i suradnji. A opet, svakodnevno gledamo sukobe, nejednakosti i ljude koji se moraju boriti za prava koja bi im već trebala pripadati. Ne mislim da UN može čarobnim štapićem riješiti sve probleme svijeta, ali teško je ne zapitati se gdje je zapelo. U idealima koje smo postavili ili u tome koliko smo ih spremni provoditi u praksi?
I sama pripadam generaciji koja sve glasnije govori o problemima koji oblikuju našu budućnost. Stanovanje, zapošljavanje, obrazovanje, cijene koje kao da svaki mjesec odluče oboriti novi rekord… To za nas nisu apstraktne teme iz vijesti, nego svakodnevica. Zato me ne čudi što mladi diljem Europe izlaze na ulice i pokreću inicijative. Jer, realno, ako se odlučuje o našoj budućnosti, ne bi li bilo logično da i mi sudjelujemo u razgovoru? A gdje smo mi u Hrvatskoj? O cijenama, plaćama i politici možemo raspravljati satima. Pogotovo uz kavu. Tu smo stvarno aktivni. Ali koliko često nakon te kave nešto poduzmemo? I znamo li uopće kako?
Opća deklaracija o ljudskim pravima prepoznaje slobodu mišljenja i izražavanja, pravo na mirno okupljanje i sudjelovanje u javnom životu. Dakle, prava imamo. No jesmo li tijekom školovanja zaista naučili kako ih koristiti? O demokraciji i institucijama učili smo za testove, ali koliko nas danas razumije kako se donose odluke koje utječu na naš život? TikTok, portali, umjetna inteligencija… Nekoliko videa, par komentara i već imamo osjećaj da smo stručnjaci za međunarodne odnose. Priznajem, i sama se ponekad uhvatim u tome. Lakše je pogledati video od 30 sekundi nego pročitati nekoliko stranica i provjeriti izvore. Ali imati informacije na dlanu ne znači automatski i razumjeti ih. Zato nam trebaju građansko obrazovanje, medijska pismenost i malo više kritičkog razmišljanja. I, naravno, vlastita volja da se informiramo.
Ipak, odbijam vjerovati da smo samo generacija koja scrolla i čeka da netko drugi riješi probleme. Sjetimo se Grete Thunberg, koja je kao tinejdžerica školskim prosvjedom za klimu potaknula globalni pokret. Jedna osoba, jedan transparent i ideja da se nešto mora promijeniti. Društvene mreže tada su pokazale i svoju bolju stranu, onu koja povezuje ljude i daje prostor glasovima koji bi inače možda ostali neprimijećeni. Naravno, ne moramo svi pokrenuti globalni pokret. Promjene se događaju i kroz volontiranje, lokalne inicijative ili spremnost da se zauzmemo za nekoga čiji se glas rjeđe čuje. Uostalom, solidarnost, jednakost, poštovanje ljudskih prava i suradnja neke su od temeljnih vrijednosti na kojima počivaju Ujedinjeni narodi. I nisu to samo velike riječi iz međunarodnih dokumenata. Trebali bismo ih prepoznavati i u svakodnevnom životu.
U školi smo učili onu poznatu latinsku izreku Historia magistra vitae est: povijest je učiteljica života. I evo nas, u 2026., ponovno suočeni s ratovima, sukobima i podjelama. Pa se ponekad pitam jesmo li iz te povijesti išta naučili ili smo samo jako dobro zapamtili izreku za test iz latinskog. Možda je upravo zato Dan Ujedinjenih naroda, 24. listopada, dobar trenutak da razmislimo što radimo s pravima koja imamo. Jesmo li spremni informirati se, uključiti se i saslušati druge? I jesu li institucije spremne mladima dati prostor da sudjeluju u odlukama koje ih se tiču?
Jer pravo na glas ne bi smjelo značiti samo da smijemo govoriti. Trebalo bi značiti i da naše riječi mogu nešto promijeniti.
Rekli su nam da imamo glas. Ali sluša li nas itko? A možda je jednako važno pitanje, slušamo li mi jedni druge?
