PRIOPĆENJE ZA JAVNOST
Zagreb, 9. studenoga 2026.
Smrt Kristiana Josipa Periša: odgovornost se ne smije zaustaviti na četvorici osumnjičenih
Hrvatski savez udruga za mentalno zdravlje (SUMEZ) izražava sućut obitelji, prijateljima i kolegama Kristiana Josipa Periša, 32-godišnjeg sportaša i kineziologa, koji je 21. listopada preminuo u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u Zagrebu.
Duboko nas je potresao opis snimke nadzorne kamere iz policijskog izvješća, koji su objavili mediji. Prema tom opisu, nad pacijentom vezanim remenjem za krevet primjenjivana je fizička sila i nakon što je prestao pružati otpor. Prema medijskim navodima, preliminarni obdukcijski nalaz bilježi brojne ozljede. Uzrok smrti još nije utvrđen, četvorica osumnjičenih medicinskih tehničara uživaju presumpciju nevinosti, a o njihovoj kaznenoj odgovornosti odlučit će sud.
Dio pitanja, međutim, ne ovisi o ishodu kaznenog postupka. Čovjek kojem je bila potrebna pomoć umro je u zdravstvenoj ustanovi, u trenutku kad je bio potpuno ovisan o onima koji su za njega bili odgovorni. Tko je odlučio o sputavanju i tko ga je nadzirao? Što su učinili liječnici koji su bili prisutni? Što je uprava znala o stanju na odjelima? Koliko se često sputavanje primjenjuje i tko to provjerava?
Ozbiljno shvaćamo upozorenja zaposlenika i njihovih sindikata. Ako su na akutnom odjelu dvije osobe zadužene za 30 pacijenata, a protokol za sputavanje traži najmanje pet, ugroženi su i pacijenti i osoblje. Nasilje prema zdravstvenim radnicima stvaran je problem i nitko ga ne smije prihvaćati kao dio posla.
Hrvatska je na ove obveze već više puta upozorena. Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama dopušta mjere prisile samo iznimno, kada su jedino sredstvo za otklanjanje neposredne opasnosti za život ili zdravlje, i samo u mjeri i trajanju koji su nužni. Konvencija UN-a o pravima osoba s invaliditetom (članci 15. i 16.) obvezuje državu na zaštitu od zlostavljanja i nasilja, nezavisni nadzor ustanova i istragu takvih slučajeva.
• Europski sud za ljudska prava, M.S. protiv Hrvatske (br. 2), 2015. Sud je utvrdio povredu zabrane nečovječnog i ponižavajućeg postupanja zbog 15-satnog vezanja pacijentice za bolnički krevet te izostanka djelotvorne istrage njezinih pritužbi. Naglasio je da podređenost i nemoć prisilno smještenih pacijenata traže povećan oprez te da vlasti moraju pokrenuti istragu i bez formalne prijave kad postoje dovoljno jasne indicije zlostavljanja.
• Europski sud za ljudska prava, T.V. protiv Hrvatske, 2024. Primjena mjera prisile u ovom je slučaju završila smrću. Sud je utvrdio povredu prava na život muškarca s duševnim smetnjama koji je 2017. preminuo u vozilu hitne pomoći, na putu do bolnice, nakon policijske intervencije. Policija nije odmah zatražila pomoć zdravstvenog osoblja, držala ga je dulje vrijeme u položaju na trbuhu, u kojem je bio i privezan za nosila, a tijekom vožnje uz njega nije sjedio nitko od zdravstvenog osoblja. Sud je zaključio da takav ishod, uz odgovarajuću obuku i iskustvo, nije bio potpuno nepredvidljiv policiji i/ili zdravstvenom osoblju, a istragu je ocijenio ni brzom ni temeljitom. Upozorio je i da položaj na trbuhu može ugroziti život zbog rizika od položajne asfiksije. Riječ je o istom čovjeku u čijem je predmetu Sud još 2011. utvrdio zlostavljanje od strane policije i neučinkovitu istragu.
• Odbor UN-a za prava osoba s invaliditetom, 2015. Odbor je izrazio zabrinutost zbog česte primjene prisilnog liječenja i sputavanja te pozvao Hrvatsku da ih odmah okonča.
• Europski odbor za sprječavanje mučenja (CPT). U izvješćima o posjetima 2007. i 2012. preporučio je da sputavanje bude samo posljednje sredstvo, nikada kazna ni zamjena za nedostatak obučenog osoblja, te da se svaki slučaj upisuje u poseban registar. Nakon posjeta 2017. kritizirao je izostanak evidentiranja sputavanja, a nakon posjeta 2022. vrlo čestu i dugotrajnu primjenu mehaničkog sputavanja na psihijatrijskim klinikama KBC-a Rijeka i Split, koja u nekim slučajevima može biti nečovječno i ponižavajuće postupanje. CPT ističe da krajnji cilj uvijek mora biti sprječavanje primjene sredstava sputavanja.
Okolnosti smrti Kristiana Josipa Periša tek se utvrđuju, no dvije godine nakon što je presuda T.V. protiv Hrvatske postala konačna država mora odgovoriti što je promijenila u obuci, nadzoru i istragama kako se takve smrti ne bi ponavljale.
SUMEZ traži:
1. Od pravosudnih tijela: brzu i cjelovitu istragu koja će obuhvatiti i odluke o sputavanju, nadzor nad njegovom provedbom te ulogu svih prisutnih osoba, uz zaštitu pacijenata i zaposlenika koji svjedoče.
2. Od Ministarstva zdravstva: hitan i nezavisan izvanredni nadzor Klinike, uključujući evidencije sputavanja, ranije pritužbe, stanje osoblja i postupanje uprave, uz javnu objavu nalaza.
3. Od pučke pravobraniteljice, kao Nacionalnog preventivnog mehanizma, Pravobranitelja za osobe s invaliditetom te Povjerenstva za zaštitu osoba s duševnim pri Ministarstvu pravosuđa: nenajavljeni obilazak Klinike i drugih psihijatrijskih ustanova, uz sudjelovanje osoba s iskustvom psihijatrijskog liječenja.
4. Od Klinike za psihijatriju ‘Sv.Ivan’ : odmah osigurati neovisan i siguran kanal za pritužbe pacijenata i obitelji te podršku pacijentima koji su trenutačno na liječenju, naročito onima prema kojima su primijenjene mjere prisile.
5. Od Vlade Republike Hrvatske: redovitu javnu objavu podataka o sputavanju po ustanovama te obvezno nezavisno ispitivanje svake smrti ili teške ozljede povezane s primjenom prisile.
6. Od Ministarstva zdravstva i uprava bolnica:
žurnu kadrovsku i infrastrukturnu prilagodbu psihijatrijskih ustanova i odjela suvremenim standardima liječenja, sigurnosti i očuvanja dostojanstva pacijenata, uz obvezujuće kadrovske standarde i odgovarajuće uvjete rada;
žurnu edukaciju svih zdravstvenih djelatnika o postupcima deeskalacije i pristupu pacijentima u stanju agitacije ili s agresivnim ponašanjem, uz redovito obnavljanje znanja te kontinuiranu stručnu podršku i superviziju;
jasno definirane protokole postupanja kada deeskalacija ne dovede do smirivanja situacije, koji će osigurati zaštitu pacijenta, drugih pacijenata i osoblja te precizno odrediti odgovornosti za donošenje odluka, postupanje i nadzor, uz poštivanje prava i dostojanstva svih uključenih;
nacionalni program smanjivanja prisile, izrađen zajedno s osobama s iskustvom psihijatrijskog liječenja.
7. Od zakonodavca: da se pri izmjenama Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama uvedu stroža ograničenja i nezavisna kontrola prisilnih mjera, uz jasan plan njihova postupnog ukidanja i razvoj podrške u zajednici.
8. Od medija i novinara: odgovorno izvještavanje uz poštvanje presumpcije nevinosti, dostojanstva preminulog i njegove obitelji. Neprihvatljivo je osumnjičene unaprijed proglašavati krivima prije provedenog postupka i sudske odluke. Javnost ima pravo na informacije, uz jasno razlikovanje utvrđenih činjenica od navoda i sumnji. Izvještavanje treba obuhvatiti i pitanja tko je pojedine mjere odredio ili odobrio te tko je nadzirao njihovu provedbu, bez svođenja odgovornosti isključivo na neposredne izvršitelje i bez izjednačavanja mentalne krize s opasnošću.
SUMEZ će pratiti postupak i tražiti odgovore na svako od ovih pitanja.
Udruga LET je osnivačica i članica SUMEZ-a.
