Koliko dugo već volonirate?
Mihaela: Počela sam prije pet godina, kad sam krenula u ljetni kamp Crvenog križa.
Dragica: Volontiram već dvije godine, od 3. razreda srednje škole.
Linda: Nitko nam, iskreno, u školi nije rekao za Crveni križ, već smo saznali od prijatelja. Zvučalo nam je zanimljivo pa smo se pridružili.
Leo: Pridružio sam se Crvenom križu tijekom srednje škole. Najprije ti to sve super zvuči, a na kraju ostaneš jer se totalno ‘navučeš’.

Što je po vama bit volontiranja?
Linda: To što pomažemo svakome i nikoga ne gledamo drukčije. Kad je o pomaganju riječ, svi su mi isti. Nebitno koje je tko nacije, rase, spola, dobi. Želiš pomoći čovjeku u teškoj situaciji i to mi je prekrasno.
Dragica: Mene je dojmilo koliko sve to može biti zanimljivo i poučno. Zapravo, naučiš cijeniti neke životne stvari. Budeš zahvalan na onome što imaš. Volontiranje mi je dosta promijenilo viđenje života, jer shvatiš da trebaš malo više cijeniti i sebe i druge.
Leo: U početku, kad sam se tek priključio Crvenom križu, to je bilo zbog društva. Društvo me uvuklo u ovu priču. Većina nas u razredu se priključila i s vremenom mi se sve to počelo sviđati. Od humanitarnih akcija do obučavanja djece po školama. Vidio sam shvru u tome. Prelijep je osjećaj kad vidiš da te netko sluša i da želi naučiti ono što mu pokažeš. Svatko od nas stekne iskustvo, ali I nešto čemu se veseli svaki put kad volontira.
Mihaela: Lijep je osjećaj vidjeti da i druge možeš potaknuti da nešto naprave, promjene gledište na život, uklone predrasude koje su možda s vremenom stekli.

Jesu li česte predrasude prema volontiranju? Na primjer, ‘zašto raditi, a da mi se to ne plati’.
Linda: na takvo se razmišljanje uvijek naiđe. Ali to je moja dobra volja, gdje ja pomažem drugima. Zašto bi mi netko platio moju dobru volju?
Mihaela: Svake godine organiziramo putovanja na koja idu oni koji su bili među najvrjednijima, s tim da se ne ponavljaju isti svake godine.
Leo: Kako gledam na pitanje plaćanja? To ne mora biti u novcu. Postoji više načina plaćanja, ponajprije kroz najobičniju zahvalu.

Jesu li Dubrovčani zaboravili zahvaliti?
Leo: Mislim da Dubrovčani imaju to ugrađeno u sebi. Cijene naš doprinos. To još nije izgubljeno.

Mnogi će reći kako nemaju dovoljno slobodnog vremena, pa i za volontiranje. Kako gledate na to?
Linda: Nitko nas ne tjera. Uvijek možeš reći da ne možeš stići jer imaš obveze u školi ili na poslu. A što se tiče slobodnog vremena, ako možeš poći na kavu, onda možeš i volontirati.
Mihaela: Imate akcije koje traju deset sati, a ima ih koje traju uru vremena. Na svakome od nas je da rasporedimo svoje vrijeme i vidimo koliko možemo izdvojiti za neku akciju.
Leo: Čak i ako ne možeš sudjelovati za cijelo vrijeme akcije, možeš doći na pola sata. Svaki trenutak je bitan.

Koja vas se akcija najviše dojmila?
Dragica: Meni je najinteresantnija bila izbjeglička kriza u Slavonskom Brodu. To mi je bilo zanimljivo i poučno, u svakom slučaju drukčije nego neke druge akcije. Zbilja veliko iskustvo koje ću pamtiti za cijeli život.
Linda: Tko god je bio u Opatovcu i Slavonskom Brodu za vrijeme izbjegličke krize reći će vam da ga se ta akcija najviše dojmila. Ja sam bila u Slavonskom Brodu, gdje je sve bilo odlično organizirano. Najteži je bio prvi dan. Stigli smo u 20 sati na smjenu do 8 ujutro i odmah smo dobili svoja zaduženja. Već za pola sata je stigao vlak i svi smo u prvi mah bili izgubljeni. Međutim, brzo smo pohvatali konce, već u prvoj noći. Posebno mi je iskustvo, baš za cijeli život, bilo upoznati ljude s raznih krajeva svijeta. Gledaš djecu, majke, trudnice. U mojih tjedana dana tri su trudnice rodile. Fascinirala me hrabrost tih ljudi i njihova želja da idu dalje. U početku me bilo malo strah, ali sam po prirodi osoba koja želi iskusiti nešto novo. Nakon prvog vlaka strah je nestao, a i policijska zaštita je bila odlična.
Mihaela: Meni je i danas u sjećanju Opatovac. Mi smo pomagali u prvom kampu, koji je bio drukčije organiziran. Nismo imali kontejnere po sektorima, a ljudi su stizali autobusima. Tek kad dođeš gore shvatiš koliko je to drukčije nego što se moglo vidjeti na televiziji. Jer kad stigne autobus djeca, žene i starci su prvi ulazili u kamp kako bi se stigli odmoriti. A kako mediji nisu smjeli u kamp, onda su snimali samo redove odraslih muškaraca. A tek kad uđeš unutra shvatiš što se zaista zbiva. Ljude koji se brinu o njima, trče kako bi im pomogli. Uz to, iznenadila me visoka razina organizacije kampa. Posebno me fascinirao tadašnji ministar Ranko Ostojić, koji je stalno bio u pokretu, pomagao.
Leo: Za razliku od njih ja nisam mogao dobiti slobodne dane pa se nisam uspio uključiti u tu akciju. Ali, vjerujte mi, mi na Hitnom prijemu često pomažemo našim ljudima koji su istom stanju kao izbjeglice. Nagledao sam se svega, otprilike proživio slično iskustvo kao i one.

Služi li vam volontiranje kao neka vrsta ‘ispušnog ventila’?
Linda: Meni služi, itekako. Kad volontiram potpuno sam druga osoba. Pa i na našim sastancima u Klubu mladih. Vrijedi doći i porazgovarati. Nitko te ne tjera da ostaneš, možeš otići kad god želiš.
Leo: Naši sastanci su često vezani za neke naše interne stvari, dogovor o svemu što treba obaviti tijekom radne godine. Ali sve to prije ili kasnije završi na razgovoru između prijatelja, iznošenju i zajedničkom rješavanju problema. Mi smo vam ovdje svi jedna zajednica.

Jeste li se okušali u nečemu što nema izravne veze s vašom strukom?
Mihaela: Meni je posebno draga akcija ‘Solidarnost na djelu’. Skupljamo doprinose, a akcija ima element uvjeravanja ljudi da pomognu. To nije toliko vezano za našu struku, a opet se pokazalo zanimljivim. Ipak tu treba tri ili četiri sata nasmiješen dijeliti letke, prići ljudima, procijeniti kako će tko reagirati.

Jeste li bili u nekoj situaciji gdje niste nastupili kao volonteri, a tražila se vaša pomoć?
Leo: Prije desetak dana smo pomogli jednom momku na maturalnoj zabavi. Okrenuli smo ga u bočni položaj, prenijeli na mjesto pristupačno vozilu Hitne pomoći te je na kraju prevezen u OB Dubrovnik. Već iduće jutro je izašao iz bolnice.
Mihaela: Jednom smo za vrijeme sastanka u našim prostorijama na Kantafigu čuli jaki udarac iz vanka. Izašli smo vani i vidjeli da baš ispred naše zgrade dogodila prometna nesreća. Znali smo što treba poduzeti. Izvukli smo unesrećenog, a vozilom Hitne pomoći je prevezen u bolnicu. Kasnije nam se došao zahvaliti.

Kad biste htjeli uvjeriti prijatelja da volontira, što biste mu rekli?
Mihaela: Predložila bih mu da svoje slobodno vrijeme jednu subotu ili nedjelju da nama u Crvenom križu. Onda bi mogao vidjeti koliko različitih aktivnosti i akcija postoji, a sigurna sam da bi s vremenom osjetio zajedništvo koje mi osjećamo. Ono što ljude zadrži u Crvenom križu je baš to zajedništvo.
Leo: Svaki je čovjek po sebi različit, a kad se svi skupimo djelujemo kao jedan. Mnoge to fascinira i to bi svakako moglo privući ljude da nam se pridruže.
Linda: Slažem se s Leom.

Družite li se i izvan kruga Crvenog križa i volonterskih akcija?
Leo: Više-manje je tako većinu vremena.
Linda: Uvijek. Volimo sjesti na kavu i kad nema nikakvih akcija.

Mihaela je po broju volonterskih sati u 2016. godini prvoplasirana s 242 sata, a Linda ima dva sata manje. Čini se kao da se vodila velika utrka između vas dvije?
Mihaela: Na početku godine pao je dogovor da se natječemo tko će skupiti više sati.
Linda: Mihaela je u Slavoniji bila krajem 2015., a ja u veljači 2016. godine i tu sam stekla prednost u odnosu na nju. Ona se zatim angažirala na više akcija te me prestigla. Iskreno, bilo je to jedno natjecanje između nas dvije, a sve u dobre svrhe. Nadala sam se biti prva, ali me na kraju uspjela prestići.

Riječ-dvije o ‘nadređenima’
Oni su naši ‘tri tate’!
Leo: Nema takvih ljudi u Hrvatskoj kao što su predsjednik dr. Vicko Mihaljević, ravnatelj Živko Šimunović i koordinator Renato Brboleža.
Mihaela: Oni uvijek žele izvući najbolje iz nas, uvijek će nas saslušati, pomoći što god treba, nebitno je li vezano za Crveni križ.
Linda: Mi smo vam obitelj, a oni su naši tri ‘tate’.