Prevencija je najkvalitetniji i najdjelotvorniji pristup borbi protiv ovisnosti jer sprečavamo samu pojavu ovisnosti. Prevenciju možemo podijeliti na tri različite razine:
- Primarna prevencija – obuhvaća sve one pristupe, metode, tehnike i postupke koji onemogućuju pojavu određenog problema ili pojave uspostavljanjem takvih općih standarda življenja i odnosa koji osiguravaju zadovoljavanje bitnih potreba populacije. Primarna prevencija je najvažnija te se provodi prvenstveno u obitelji. Metode koje se primjenjuju osiguravaju da do bolesti, odnosno ovisnosti, nikada ne dođe. Temelji se na korištenju raspoloživih resursa za vlastiti rast, razvoj, napredak i unapređenje kvalitete života i života okoline: obitelji, radnog i šireg društvenog okvira.
- Sekundarna prevencija: usmjerena je na zaustavljanje razvoja ovisnosti do koje dolazi uporabom sredstava ovisnosti
- Tercijarna prevencija – odnosi se na ograničavanje daljnjeg širenja već poodmakle bolesti, saniranje posljedica i osiguravanje odgovarajućih medicinskih, socijalnih, materijalnih uvjeta potrebnih za zbrinjavanje već, najčešće, psihički, fizički i emocionalno destruiranog bolesnika.
Primarna prevencija je najbolji, tj. najsigurniji, najdjelotvorniji i najjeftiniji oblik prevencije jer štiti osobu od štetnih tvari i izbjegavaju se štetne posljedice. Primarna prevencija provodi se prvenstveno u obitelji i to najčešće kod djece, a usmjerena je na tri područja: prvo područje je održavanje kvalitetnih odnosa i opće psihološke klime u obitelji. Odnosi u obitelji trebaju biti takvi da omoguće stupanj kvalitete života, koji je dovoljan da osigura djetetu postizanje višeg stupnja zdravlja koji se odnosi na postizanje blagostanja u socijalnoj, ali i duhovnoj dimenziji pojedinca. Drugo područje naziva se još i psihološko cjepivo , a njime će na duže vrijeme kod djeteta uspostaviti takav odnos prema psihoaktivnim tvarima da ga one neće privlačiti ili će ono na njih reagirati burnim odbijanjem. Time će dijete biti dvostruko osigurano , jer uz što neće trebati nikakav umjetni dodatak, ono neće doći u situaciju da pod utjecajem okoline počne s eksperimentiranjem koje je sudbonosno kada je riječ o drogi. Poruke koje dijete dobiva od svojih roditelja trebaju biti jasne, iskrene, ne smiju biti suprotnog značenja, ne smiju strašiti, već trebaju biti sukladne ponašanjem roditelja, pazeći pri tome na verbalne i neverbalne poruke. Treće područje je dodatno informiranje i učvršćivanje negativnog stava djeteta prema sredstvima koja izazivaju ovisnost. Tu se učvršćuje i jača ono što se postiglo u prva dva područja djelovanja. Djetetu informiranost pomaže kao sredstvo afirmacije među nedovoljno informiranima, najčešće onima koji su već konzumenti droga.
Često se oslanjamo na druge (škole, liječnike, crkvu) kao meritorne za provođenje prevencije ovisnosti kod djece, a zaboravljamo da najdjelotvornija prevencija ovisnosti upravo dolazi od samih roditelja. Svaki roditelj najviše može napraviti za prevenciju ovisnosti kod sebe i svoje djece primjenjujući nove oblike ponašanja kao što su:
- ne konzumirati duhan, alkohol i droge
- kvalitetno provoditi vrijeme s djetetom
- znati prepoznati potrebe i želje djece i time isključiti mogućnost projiciranja osobnih želja na djecu (može se npr. dogoditi da roditelji pretjeraju sa sportskim ili kulturnim aktivnostima djece)
Problem ovisnosti je problem koji sve više zahvaća mlađe naraštaje. Cjelokupno društvo ne može biti efikasniji i djelotvorniji lijek i preventivna metoda u sprečavanju razvoja ovisnosti kod djeteta od njegove primarne obitelji, odnosno roditelja.
