Povodom Međunarodnog dana svjesnosti o predoziranju pitamo se: znamo li doista kome se predoziranje može dogoditi i bismo li znali reagirati?
Piše: L.M. (24)
Kad čujemo riječ „predoziranje“, često pomislimo na droge. Na ovisnost. Na nekoga tko je svjesno uzeo previše. Na nekoga drugoga. Ali predoziranje nema jedno lice i ne događa se samo osobama koje koriste ilegalne droge ili imaju problem s alkoholom. Može biti povezano s drogom, alkoholom ili lijekovima, kao i njihovim kombinacijama. Može biti namjerno, ali i potpuno slučajno. Drugim riječima može vam se dogoditi i kada uopće ne mislite da radite nešto rizično.
To sam naučila s 18 godina. Nisam pušila, nisam koristila droge i rijetko sam pila alkohol. Na Norijadu sam otišla proslaviti kraj srednje škole s prijateljima. Kao osoba s alergijama uzela sam svoj uobičajeni lijek protiv alergije, a tijekom večeri popila sam dvije čaše vina. Ubrzo mi se počelo vrtjeti. Odmah sam prestala piti alkohol i nastavila piti samo vodu, uvjerena da će mi ubrzo biti bolje. Nije. Nekoliko sati kasnije jedva sam stajala na nogama. Prijatelji su me morali pridržavati i nositi, a na kraju sam završila u bolnici na infuziji. Što se točno dogodilo, nikada nisam saznala. Jedna od mogućnosti bila je interakcija lijeka i alkohola, a postojala je i sumnja da je u moje piće možda dospjela druga tvar. Testovi koje su tada napravili nisu pokazali prisutnost droga na koje su me testirali. Ostalo mi je pitanje: kako sam od dvije čaše vina završila u bolnici?
Upravo je to ono što često zaboravljamo kada govorimo o predoziranju. Ne mora uvijek postojati svjesna odluka da se uzme „previše“. Predoziranje se opisuje kao teško trovanje nakon uzimanja prevelike količine droge ili lijeka, koje može biti namjerno ili slučajno. Rizik može povećati i kombiniranje različitih tvari, uključujući alkohol.
Zato je važnije znati prepoznati da nekome treba pomoć nego procjenjivati zašto mu je pozlilo. Gubitak svijesti ili nemogućnost buđenja, otežano ili plitko disanje, slab puls, izrazita pospanost, nesigurnost na nogama, povraćanje, grčevi, halucinacije ili nagle i ozbiljne promjene ponašanja i stanja mogu biti znak da je potrebna hitna pomoć. Ako sumnjate na predoziranje, nazovite 112. Provjerite reagira li osoba i diše li, slijedite upute hitne službe i ne ostavljajte je samu. Ako diše, postavite je u bočni položaj, a ako ne diše, započnite oživljavanje.
Moji prijatelji tog dana nisu znali što mi se dogodilo. Nisam znala ni ja. Ali znali su da nešto ozbiljno nije u redu. Nisu me ostavili samu. Pridržavali su me kada nisam mogla hodati, pozvali su moje roditelje i pobrinuli se da dobijem pomoć.
I možda je upravo u tome najvažnija lekcija o predoziranju. Ne morate znati što je osoba uzela. Ne morate znati je li riječ o drogi, alkoholu, lijeku, njihovoj kombinaciji ili nečemu za što osoba ni ne zna da je unijela u organizam. Ne morate znati ni zašto se to dogodilo.
Morate znati prepoznati da joj treba pomoć i reagirati.
Predoziranje nije nešto što se događa samo „narkomanima“, „alkoholičarima“ ili nekim ljudima koje nikada nećemo upoznati. Dogodilo se meni: osamnaestogodišnjakinji koja nije koristila droge, rijetko je pila i tog je dana mislila da samo ide proslaviti kraj škole s prijateljima. Može se dogoditi osobi koju volite. Osobi pokraj vas na tulumu. Vašem prijatelju. Vašem djetetu. Možda i vama.
Zato nam treba više edukacije, a manje etiketa. Više ljudi koji će prepoznati znakove, a manje onih koji će zastati kako bi procijenili zaslužuje li netko pomoć. Jer kada nekome život može biti ugrožen, nije najvažnije kako se doveo u tu situaciju. Najvažnije je da netko pokraj njega zna što učiniti.