Što vam prvo padne na pamet kada čujete riječ “borba”?
Možda zamislite bitku, okršaj dviju zaraćenih strana, fizički sukob suprotstavljenih osoba ili vam možda padnu na pamet slike raznih vrsta oružja.
Zbog vojno-povijesnog konteksta u kojem smo najčešće susretali riječ “borba” očekivano je da da će većini prve asocijacije biti vezane uz nasilje.
Ipak, kada bismo tu riječ stavili u sportski, psihološki ili društveno-politički kontekst osvijestili bi da nasilje nije jedini način na koji se za nešto možemo boriti pa tako borbu protiv bolesti, borbu za ljudska prava ili borbu protiv korupcije ne zamišljamo kao stisnute šake i pucanje vatrenog oružja.
“Sila je oružje slabih, nenasilje je oružje jakih!” rekao je Mahatma Gandhi, vođa indijskog pokreta za neovisnost i začetnik filozofije nenasilja. S ciljem širenja poruke mira i tolerancije, Ujedinjeni narodi su 2007. godine proglasili Gandhijev rođendan (02. listopada) međunarodnim danom nenasilja. Filozofija nenasilja u potpunosti odbacuje nasilje kao sredstvo za rješavanje sukoba i postizanje ciljeva te se oslanja na aktivni otpor.
Ova filozofija počiva na ideji da svako nasilje rađa novo nasilje, što čini “začarani krug” iz kojeg je jedino moguće izaći dosljednim provođenjem nenasilja. Nekima bi se na prvi pogled moglo učiniti da su osobe koje prate ovu filozofiju pasivne i slabe, da pokleknu pod pritiskom jačih i odustaju od svojih ciljeva kako bi izbjegli sukob, no to je daleko od istine.
Upravo suprotno, Gandhi je vjerovao da je pasivnost u odnosu na nepravdu prešutni podržavatelj nasilja, odnosno da osoba koja šuti i ništa ne poduzima dok svjedoči nepravdi time zapravo dopušta da se nepravda nastavi.
Pojedinci koji su pobornici filozofije nenasilja zalažu se za aktivno rješavanje problema bez sile, za što je često potrebna velika hrabrost i snaga.
Svi smo se barem jednom susreli sa nenasilnim otporom i borbom, a neki oblici nenasilnih metoda djelovanja uključuju mirne prosjvede, pregovore, medijaciju, bojkot i štrajkove.
Psihoanalitičar Erich Fromm u svojoj knjizi “Anatomija ljudske destruktivnosti” razlikuje agresiju, koja može imati obrambenu i zaštitnu funkciju, od destruktivnosti kojoj je cilj nanošenje štete i uništenje.
Drugim riječima, suprotstavljanje, odlučnost i “borba” sami po sebi ne moraju biti destruktivni. Čovjek se može aktivno zauzeti za sebe, druge ili određene vrijednosti, a da pritom ne nastoji povrijediti ili uništiti drugu stranu. Fromm se ne zalaže za to da ljudi u potpunosti potisnu svoju agresiju, nego naglašava da je cilj preusmjeriti ovu energiju prema životu i produktivnosti umjesto prema dominaciji i uništenju.
Možda se sada neki od vas pitaju kakve veze Gandhijeva filozofija nenasilja i Frommova promišljanja o destruktivnosti imaju baš s vama.
U moru milijardi različitih ljudi, različitih mišljenja, stavova i vrijednosti lako se ponekad osjećati kao da je naš glas malen i nebitan, kao da smo nemoćni u postizanju značajnih društvenih promjena te da je beznadno uopće pokušavati. Zbog ovog osjećaja bespomoćnosti postoji opasnost da se naviknemo na pasivnost i da nam ona na neki način postane ugodna, sigurna zona. Slušajući priče nekih osoba iz svoje okoline i gledajući komentare raznih objava na društvenim mrežama, čini mi se da je dio ljudi prihvatio upravo takvu pasivnu ulogu.
Ne sviđa im se što će na izborima vjerojatno više glasova dobiti stranka s kojom se ne slažu – ali misle da nema smisla izaći glasati. Ne slažu se s načinom na koji se određena odluka u društvu donosi – no uvjereni su da njihov izlazak na prosvjed ionako ne bi ništa promijenio.
Znaju da osoba u susjednom kućanstvu trpi nasilje – no smatraju da nema smisla prijaviti ga jer vjeruju da se ništa neće promijeniti.
Ipak, kada bismo ju sagledali iz Gandhijeve perspektive da naša šutnja podržava nastavak nepravde, možda se ne bismo osjećali tako ugodno ne poduzimajući ništa da tu nepravdu spriječimo.
Iako nam se naš glas naizgled može činiti malen i beznačajan, on doprinosi nečemu puno većem od nas i može biti jedan od mnogih glasova koji zajedno pokreću društvene promjene.
Ponekad možemo učiniti vrlo malo – prijaviti nasilje, pružiti podršku osobi koja ga trpi, potpisati peticiju, izaći na prosvjed, razgovarati s drugima ili jednostavno podijeliti neku objavu na društvenim mrežama.
Snaga nenasilnog djelovanja je u tome što ono ne zahtjeva da budemo najglasniji, nego da ne dopustimo da nas osjećaj nemoći uvjeri da ne možemo učiniti ništa.
Nenasilje nije odsutnost borbe – ono je odluka da se borimo za ono što smatramo pravednim, ali bez pretvaranja druge osobe u neprijatelja kojeg treba uništiti.