Depresija nije loš dan

Nije bilo.

Problemi su počeli praktički čim sam stigla. Stan koji sam unaprijed dogovorila i platila zapravo nije postojao. Odjednom sam se u potpuno novoj državi morala snalaziti za smještaj. Trebao mi je i posao kako bih mogla živjeti pa sam počela raditi u pizzeriji, samo da bih nakon mjesec dana dobila otkaz. Ne zbog nečega što sam napravila, nego zato što je netko morao dobiti otkaz, a ja sam posljednja došla.

Uz to su se nizali problemi s bankama i otvaranjem računa, svađa s osobom s kojom sam trebala živjeti, preseljenje, pa novi najmodavac koji mi je predstavio jednu situaciju, a dočekala me potpuno druga. Stan za koji sam mislila da će nas dijeliti četvero na kraju je dijelilo devetero ljudi, s jednom kupaonicom i jednom kuhinjom.

Kad sam se napokon izvukla iz tog ugovora i pronašla vlastiti stan, trebalo ga je i plaćati. Pronašla sam novi posao kao konobarica u irskom pubu. Radila sam duge noćne smjene, vikende, često bez prave pauze. Istovremeno sam studirala. Znalo se dogoditi da radim do tri ili četiri ujutro, a u osam ponovno sjedim na predavanju. U jednom sam trenutku završila i na hitnoj s opeklinama po prsima nakon što je gost udario u pladanj pun vrućih kava koji sam nosila.

Kada danas sve to nabrojim, zvuči kao puno. Tada nisam razmišljala na taj način. Svaki je problem bio samo još jedna stvar koju treba riješiti, još nešto preko čega treba prijeći i nastaviti dalje. Govorila sam si samo: moram izdržati.

I dugo sam mislila da upravo to i radim – izdržavam. Nisam odmah primijetila koliko sam se putem promijenila.

Oduvijek sam bila osoba koja planira. Rokovnik, kalendar, to-do liste. Volim znati što trebam napraviti i kada. Društvena sam, volim biti među ljudima, izaći, srediti se, nešto raditi. A u Danskoj sam u jednom trenutku postala potpuna suprotnost toj osobi.

Osjećala sam se prazno. Bezvoljno. Kao da samo postojim.

Ništa mi se nije dalo. Stalno mi se spavalo i najradije bih samo ležala – ponekad doslovno na podu – gledala serije i filmove ili slušala glazbu. Na fakultet sam se jedva tjerala. Počela sam markirati predavanja, što prije toga gotovo nikada nisam radila.

Ako bih izašla iz stana, najčešće je to bilo samo do trgovine udaljene pet minuta. Išla bih u trenirci i hoodici. To možda nekome zvuči potpuno nebitno, ali meni nije bilo. Ja sam osoba koja se voli srediti kada ide van i upravo su mi takve, naizgled sitne promjene danas možda najbolji pokazatelj koliko tada nisam bila svoja.

Najčudniji dio bio je osjećaj da nemam energije napraviti gotovo ništa, a da sam svejedno neprestano iscrpljena. Stvari koje su mi prije bile potpuno normalne postale su zadaci za koje mi je trebao tuđi poticaj. Mama me iz Hrvatske svakodnevno telefonom provjeravala: jesam li poslala životopise za praksu, jesam li otišla na predavanje, tražim li posao, jesam li napravila ono što sam trebala napraviti. Osoba koja inače živi uz popise, rokove i planove odjednom nije mogla napraviti najobičniji zadatak bez toga da je netko podsjeti.

Danas mislim da sam tada prolazila kroz ozbiljno depresivno razdoblje. Ne mogu se vratiti u prošlost i sama sebi retroaktivno postaviti dijagnozu, ali mogu prepoznati koliko je moje tadašnje stanje bilo drugačije od obične tuge ili nekoliko loših dana. Problem je bio u tome što sam tada vjerovala da, bez obzira na to kako se osjećam, odustajanje jednostavno nije opcija.

Na početku studija imala sam prijatelja koji je već tijekom prvog tjedna orijentacije shvatio da to nije za njega i vratio se kući prije nego što su predavanja zapravo počela. Sjećam se da sam tada pomislila: Pa nije ni probao. Kako može znati?

Ja sam bila drugačija. Ili sam barem tako mislila. Kad nešto započnem, ne odustajem lako i dugo sam tu osobinu doživljavala isključivo kao svoju snagu. Zato sam, čak i kada sam počela razmišljati o povratku u Hrvatsku, samu sebe uvjeravala da moram nastaviti. Pitala sam se ima li smisla osjećati toliku samoću, iscrpljenost i pospanost čak i kada ništa ne radim, ali odgovor na to pitanje nisam tražila. Umjesto toga, pokušavala sam nastaviti dalje.

Znala sam da nisam dobro. Znali su i moji kod kuće. Ali stotinama kilometara dalje nisu mogli napraviti puno više od toga da budu sa mnom preko telefona. Ljudi koje sam tek upoznala na fakultetu, s druge strane, nisu me dovoljno poznavali da bi mogli primijetiti koliko se razlikujem od osobe kakva sam inače.

I tako sam funkcionirala. Ili barem pokušavala funkcionirati. Mislim da upravo zbog toga danas imam problem s idejom da depresija mora biti očita. Ne mora osoba svaki dan plakati. Ne mora potpuno prestati izvršavati svoje obveze. Ponekad izvana izgleda kao da netko nastavlja dalje, dok mu iznutra svaki najobičniji zadatak postaje ogroman napor.

Ja sam tako nastavila do kraja prve godine, a tek mi je dolazak u Hrvatsku preko ljeta pokazao koliko mi je zapravo trebao predah. Bila sam na praksi, ali ponovno sam bila uz obitelj, more, poznate ljude i sve ono što mi je nedostajalo. Nakon mjeseci u kojima sam imala osjećaj da samo rješavam jedan problem za drugim, napokon sam malo stala.

U Dansku sam se zato druge godine vratila s drugačijom odlukom. Imala sam dovoljno ušteđevine da neko vrijeme ne moram raditi i prvi sam si put dopustila da ne pokušavam istovremeno napraviti sve. Nisam si više željela postavljati nerealna očekivanja ni pokušavati isplanirati svaki detalj života. Htjela sam studirati, družiti se i jednostavno živjeti.

I zaista mi je bilo bolje. Bila sam sretnija, opuštenija i svakodnevica je postala lakša. Ali, koliko god je sve bilo bolje nego prve godine, i dalje sam negdje osjećala da to nije sasvim to. Tek kada sam se zbog nastavka studija preselila u Belgiju, ponovno sam osjetila da sam stvarno sretna.

Možda mi je upravo zbog toga danas teško izdvojiti jedan trenutak i reći: Evo, tada je sve počelo ili tada je završilo. Nije postojao jedan veliki događaj koji me doveo do tog stanja, kao što nije postojao ni jedan čarobni trenutak nakon kojeg je sve nestalo. Stvari su se jednostavno dugo slagale jedna na drugu, a ja sam se usput sve više udaljavala od osobe kakva sam bila prije.

Upravo zato danas drukčije razmišljam i o tome kako govorimo o depresiji. Često tražimo jedan razlog koji će nam objasniti zašto se netko tako osjeća ili zamišljamo da depresija mora izgledati na točno određen način – kao tuga, suze i nemogućnost ustajanja iz kreveta. Moje iskustvo nije izgledalo tako jednostavno. Kod mene su to bili praznina, povlačenje od ljudi, spavanje, nedostatak energije, gubitak interesa za stvari koje inače volim i osjećaj da su i najobičnije obveze odjednom postale prevelike. I sve to dok sam, barem donekle, još uvijek nastavljala dalje.

Kad se danas vratim toj osamnaestogodišnjoj verziji sebe, zato joj ne bih rekla da se samo još malo potrudi ili izdrži. Rekla bih joj upravo suprotno: nije neuspjeh ako život ne ispadne onako kako si ga zamislila. Tražiti pomoć ne znači da si slaba. I odustajanje ponekad nije poraz.

S 18 godina mislila sam da je snaga nastaviti pod svaku cijenu. Danas mislim da snaga može izgledati i potpuno suprotno. Može značiti prepoznati da nešto nije dobro za tebe i imati dovoljno hrabrosti da kažeš: dosta.

To ne znači da danas gledam unatrag i mislim da sam morala proći kroz sve to kako bih nešto naučila. Ne mislim da moramo biti zahvalni na svakoj lošoj stvari koja nam se dogodila. Neke stvari jednostavno bole i bilo bi nam draže da ih nikada nismo morali proživjeti. Ali kada već jesu dio moje priče, mogu prepoznati ono što sam iz njih ponijela sa sobom.

I dalje planiram. I dalje imam svoj rokovnik, kalendar i popise. Samo više ne očekujem da će život ići po planu zato što sam ga ja dobro isplanirala. Postavim okvir, a ostalo rješavam putem. Život jednostavno ne ide uvijek „po špagi“.

Još važnije, naučila sam ozbiljnije slušati sebe kada osjetim da nešto nije u redu. Možda upravo zato danas toliko jasno vidim razliku između lošeg dana i onoga kroz što sam tada prolazila. Loš dan dođe i prođe. Kada se, međutim, tjednima ili mjesecima mijenja način na koji spavaš, družiš se, studiraš, radiš, brineš o sebi i doživljavaš stvari koje su te nekada veselile, više ne govorimo samo o tome da je danas bio težak dan.

Ja tada nisam znala imenovati sve što mi se događalo. Nisam znala objasniti zašto mi je odlazak do trgovine postao pothvat, zašto nemam volje vidjeti ljude i zašto sam iscrpljena čak i kada nisam napravila gotovo ništa.

Znala sam samo da više nisam ja.

I možda bih upravo zato danas toj osamnaestogodišnjoj verziji sebe najviše voljela reći: Ne moraš čekati da više uopće ne možeš funkcionirati da bi priznala da ti je teško. Ne moraš sve izdržati da bi dokazala da si jaka. I nije neuspjeh potražiti pomoć – niti promijeniti smjer kada shvatiš da put kojim ideš nije dobar za tebe.