Cyberbullying, odnosno elektroničko nasilje podrazumijeva zlonamjerno i uporno upotrebljavanje komunikacijskih tehnologija sa svrhom da se nekome našteti. (Balsey, 2012.,prema Bilić i sur. 2012.) Elektroničko nasilje ili cyberbullying najčešće se vrši
nad adolescentima od trinaest do devetnaest godina, dakle učenicima sedmih
i osmih razreda osnovne škole te učenicima srednjih škola.
Što obuhvaća elektroničko nasilje?
-slanje anonimnih poruka mržnje
– poticanje grupne mržnje
– širenje nasilnih i uvredljivih komentara o vršnjaku
– kreiranje internetskih stranica (blogova) koje sadrže priče, crteže, slike i šale
na račun vršnjaka
– slanje tuđih fotografija te traženje ostalih da ih procjenjuju po određenim
karakteristikama
– otkrivanje osobnih informacija o drugima
– „provaljivanje“ u tuđe e-mail adrese
– slanje zlobnih i neugodnih sadržaja drugima
– prijetnje smrću
– izlaganje dobi neprimjerenim sadržajima
– seksualno namamljivanje
Što može ukazivati na zlouporabu interneta?
-gubitak osjećaja za vrijeme
– kroničan umor i neispavanost uslijed poremećenog dnevnog ritma
– nezadovoljavanje osnovnih potreba poput spavanja i hrane
– gubitak tjelesne kondicije
– fizička oštećenja (slabljenje vida, deformacija lokomotornog sustava)
– žudnja za on-line aktivnostima
– narušavanje emocionalne ravnoteže
– gubitak osjećaja za realnost
– pojava ljutnje, napetosti, agresije i/ili depresije kada računalo nije dostupno
– smanjen uspjeh u školi
– obmana, laganje, pomanjkanje kontrole, povlačenje u sebe
– fizička društvena izolacija
– članstvo u grupama “sumnjive etičnosti”
– stvaranje vlastitog virtualnog svijeta
Obratite pozornost pokazuje li dijete neke od njih.
Po čemu se elektroničko nasilje razlikuje od tradicionalnog vršnjačkog?
Elektroničko nasilje razlikuje se od „tradicionalnog“ vršnjačkog nasilja prema
dostupnosti (prisutno je 24 sata na dan, svih 7 dana u tjednu), izloženosti (kod
kuće i na mjestima koja su ranije bila sigurna za dijete), mnogobrojnijoj publici
i svjedocima, anonimnosti koja olakšava kršenje socijalnih normi te kod žrtve
pojačava osjećaj nesigurnosti i straha, radi čega posljedice takvog oblika nasilja
ponekad mogu biti i ozbiljnije od onih prouzročenih međuvršnjačkim nasiljem
u stvarnim situacijama. S obzirom da ne dolazi do fizičkog kontakta između
žrtve i publike, djeca i mladi teže vide i razumiju štetu koju njihove riječi mogu
nanijeti.
Kako roditelji mogu zaštiti svoju djecu?
– Naučiti više o mobitelima, internetu, društvenim mrežama i osnovnim pojmovima koja se koriste u virtualnom svijetu
– Dogovoriti pravila o korištenju računala i upoznavanju internetskih prijatelja
– Razgovarati sa djecom i pokušati razumjeti na koje načine koriste internet i
mobitele, za koje aktivnosti ih koriste
– Poučiti ih da ne prosljeđuju niti komentiraju sadržaje koji mogu nekoga povrijediti.
– Razgovarati o tome kad treba, a kad ne treba čuvati tajnu pred roditeljima i
odraslima u koje imaju povjerenja (dobre i loše tajne kod mlađe djece)
– Osigurati osjećaj povjerenja i sigurnosti
– Informirati se i o programima koji filtriraju web stranice za koje ne želite da
budu dostupne djetetu
Pravila ponašanja koja djecu štite na internetu
Ne stavljati osobne informacije i fotografije na internet (chat, blogovi, osobne
ili društvene web stranice)
– Nikome ne govoriti svoje lozinke, čak ni prijateljima
– Ako prime zlonamjernu ili prijeteću poruku, ne odgovarati nego pokazati
odrasloj osobi u koju imaju povjerenja. Ne otvarati e-mailove nepoznatih osoba ili od ranije poznatih zlostavljača
– Ne stavljati na internet ništa što ne želie da vide prijatelji iz razreda, čak ni u
e-mailu
– Ne slati poruke u ljutnji. Razmisliti kako bismo se osjećali da sami primimo
takvu poruku
– Pomoći djeci koju na ovaj način zlostavljaju – ne prikrivati nasilje nego odmah
obavijestiti odrasle – roditelje, učitelje, stručnjake u školi.
